Jedan od najpoznatijih psiholoških eksperimenata (I kako se to odnosi na nas)

Zamislite da vas netko zaustavi na ulici. Stavi vam lisice. Odvede vas u policijskom automobilu.

Uzme otiske prstiju. Fotografira vas. A onda vas odvede u zatvor.

Problem je samo jedan.

Niste ništa napravili.

To se 1971. dogodilo grupi mladića koji su pristali sudjelovati u jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja ikada. U lažnom zatvoru podruma Stanfordskog univerziteta.

Jednima je potpuno nasumično dodijeljena uloga zatvorenika, drugi čuvara.

Nitko nije bio kriminalac. Sudionici su prethodno procijenjeni kao psihički i fizički zdravi.

Ideja je bila jednostavna:

Što će se dogoditi kada normalne ljude stavimo u zatvorski sustav i damo im različite uloge?

Vrlo brzo počelo je nešto što istraživači (navodno) nisu očekivali. Čuvari su počeli ponižavati zatvorenike. Davati im naredbe i kažnjavati ih.

Neki su postajali sve okrutniji.

Zatvorenici su posljedično počeli pokazivati ozbiljan stres, emocionalne slomove i osjećaj bespomoćnosti.

O eskalaciji situacije dovoljno govori podatak da je eksperiment trebao trajati dva tjedna, a prekinut je nakon samo šest dana.

Desetljećima se Stanford Prison Experiment prepričavao gotovo kao psihološka verzija horora:

normalni ljudi + loša situacija = zlostavljanje.

Zvuči zastrašujuće, zar ne?

Ali onda dolazi plot-twist.

Danas kažu da eksperiment možda uopće nije pokazao ono što smo mislili da je pokazao, a to je - daj dobrom čovjeku uniformu. Daj mu autoritet. Daj mu nekoga tko je ispod njega. I gledaj kako se mijenja.

Jer su navodno „čuvari“ dobili upute da budu strogi pa je to kao opravdanje...

Ukoliko i priznamo da je cijela metodologija eksperimenta bila manjkava i lišena moralnog kompasa, još uvijek ostaje činjenica da su uvjeti u zatvoru Stanordskog univerziteta postali neizdrživi nakon svega 6 dana, zato što su oni koji su imali ulogu čuvara postali vrlo brzo OKRUTNI prema svojim „zatvorenicima“.

Možda Stanford nije samo demonstrirao psihologiju moći. Možda je također demonstrirao psihologiju očekivanja autoriteta i ljudi koji mijenjaju svoje ponašanje kada vjeruju da bi trebali igrati određenu ulogu. Nešto kao dijete koje radi kako mama i tata žele...

                                              *********

Prvi sudionik koji je napustio Stanford Prison Experiment bio je jedan od „zatvorenika“. Bio je označen kao Prisoner #8612, a zvao se Douglas Korpi. Napustio je eksperiment nakon manje od 36 sati.

Prema tadašnjem opisu istraživača, Korpi je vrlo rano počeo pokazivati ozbiljan emocionalni distres: plakao je, bio dezorganiziran, bijesan i govorio da više ne može izdržati. Istraživači su u početku sumnjali da glumi kako bi bio pušten.

I tu priča postaje puno zanimljivija.

Prije toga je već pokušao tražiti izlazak nakon što mu je oduzeta odjeća i krevet. Carlo Prescott, zatvorski konzultant, navodno ga je tada ukorio zbog „slabosti“ i govorio mu što bi ga tek čekalo u pravom zatvoru. Čak mu je ponuđena mogućnost da postane informant u zamjenu za prestanak uznemiravanja od strane čuvara.

Korpi je pristao razmisliti.

A zatim se raspao.

Na snimkama je njegovo ponašanje izgledalo toliko ozbiljno da ga je istraživački tim konačno pustio.

A onda je tu jedan još fascinantniji sloj.

Zatvorenici su po pravilima imali pravo odustati, ali mnogi su tijekom eksperimenta počeli vjerovati da to zapravo nije moguće.

Ako su imali pravo odustati, zašto su Korpiju nudili ostanak uz drugačije uvjete, ako je jasno rekao da želio otići? Kako to da nisu bili transparentni s njim čim su vidjeli da se počinje gubiti u svojim tlapnjama i emocijama.

Uvjerena sam da je eksperiment nanio veliki udar na psihu sudionika, a sami organizatori su pokušavali iznjedriti što više materijala te produžiti cijelu šaradu do maksimalnih granica, bez puno osvrtanja na traumatske posljedice koje će izazvati. Koristili su se ponižavanjem, uskraćivanjem sna, uskraćivanjem odjeće i kreveta, koristili samice, prave pendreke… nije čudno da je sve izmaklo kontroli. Svemu je svakako doprinijela činjenica da je sam organizator eksperimenta bio i “ravnatelj zatvora”, koji je namjerno vodio igru u smjeru eskalacije sukoba i praćenja odziva sudionika na te eskalacije.

Vjerujem također da ovakvi eksperimenti, iako u nešto manjem obimu nego Big brother i drugi reality, služe u svrhu proučavanja ljudskog ponašanja, ali ne u cilju poboljšanja psihe čovjeka, nego u cilju upravljanja njime kroz nanošenje teških trauma. Vjerujem da ni sudionici nisu tek nasumišno dobili uloge zatvorenika i čuvara. Sve je to bilo pomno izračunato.

                                            *********

Na kraju više nije bilo samo:

„Što nam situacija može napraviti i kako nas promijeniti?“

Nego:

Koliko brzo počnemo vjerovati pravilima situacije — čak i kada su ta pravila zapravo samo dio igre?

Da idemo još i dalje – dokle seže dogovorena igra, a kada počinje ono stvarno i ozbiljno? I postoji li uopće granica između ta dva?

I još bolje: Korpi je kasnije rekao da je njegov „slom“ bio gluma, ali da ga je samo glumljenje tog stanja na kraju emocionalno stvarno pogodilo.

TO JE UPRAVO ONA ČUDNA GRANICA IZMEĐU IGRAM ULOGU I POSTAJEM ONO ŠTO IGRAM.

                                           ************

No, možda najveća opasnost nije samo kada nekome damo previše moći.

Možda je jednako opasno kada nekome dovoljno dugo damo jednu jedinu definiciju njega samoga. Kao npr. roditelji i društvo djeci.

Jer čovjek se može naviknuti na gotovo svaku ulogu.

Čak i na onu koju nikada nije sam izabrao.

I zato bih vas nešto pitala:

KOJU ULOGU JOŠ UVIJEK IGRATE ZATO ŠTO STE JE JEDNOM DAVNO DOBILI?

I TKO BISTE BILI DA VAM JE DANAS VIŠE NITKO NE DODJELJUJE?

Zaključak: Uloga koju vam dodijele bez vaše saglasnosti postaje vaša sudbina. Osim ako ne zatražite izlaz iz lažnog zatvora i nametnute uloge. To je vaše pravo u svakom trenutku. Ne zaboravite to!