INVENTURA ODNOSA...

… ne znači nužno prekid, nego konačno suočavanje s onim što odnos stvarno jest.

Nedavno sam prekinula dugogodišnje prijateljstvo. U svom stilu, kojeg rijetko prakticiram, jer je previše konačan. U stilu u kojem nema povratka.

I vjerojatno sam zato odgađala napraviti inventuru odnosa s tom osobom. Jer je previše konačno i ponekad se teško suočiti s onim što ćemo pronaći.

Zamjeranje na kraju ostaje samo prema sebi, jer bilo je dovoljno vremena i mogućnosti da se odnos riješi elegantnije. I da se iscijeli.

Moja šutnja je na kraju dovela do zamjeranja s obje strane. Mojeg, jer sam šutjela, i njezinog, jer je bila uvjerena da je naš odnos savršen. Inače je tako kad jedna strana šuti i guta.

Što duže odgađamo inventuru odnosa, to se više nakuplja neriješenih sukoba, neizgovorenih riječi i zamjeranja. S obje strane.

Kao što praznimo prostor u kojem živimo da se ne nakupi toliko smeća da postane neizdrživo živjeti u njemu, tako treba prazniti i odnose.

Emocije. Riječi koje su nam smetale. Nezadovoljstvo. Ono što smo prešutjeli. Komunikacijom i otpuštanjem.

Ono što nakon toga ostane bit će prilično jasan indikator ide li odnos dalje ili ne. I svaka od tih mogućnosti je prihvatljiva.

Jer obje donose mir i autentičnost.

Ono što vrijedi imat će nakon iskrenog razgovora razloga ostati.

Svaki naš odnos mora proći kroz inventuru. Što češće. Što manje emocija. Što hrabrije. I što spremnije na nove početke.

Bez obzira na ishod.

No mi se uljuljamo. Imamo nekoga i taj nam netko postane konstanta. Netko koga se grčevito držimo, iako nam puno više šteti držati se nego pustiti.

Ako imate odnos za koji odavno niste napravili inventuru, zapitajte se:

• Usuđujem li se u ovom odnosu biti potpuno iskren/a?

• Koliko sam puta prešutio/la nešto što me smetalo?

• Bih li sada imao/la hrabrosti reći ono što sam tada propustio/la? Ako ne, zašto?

• Odnosi li se ova osoba prema drugima na isti način kao prema meni?

• Osjećam li stalno obavezu prema ovoj osobi, iako dajem koliko mogu?

• Postoji li nešto što me izuzetno smeta, ali zbog nekog razloga to nikada ne kažem?

• Bojim li se reakcije ove osobe ako izrazim ono što želim i mislim?

• Nosim li u sebi zamjeranje prema ovom odnosu i ovoj osobi, ali ga gušim umjesto da ga izrazim i pokušam riješiti?

• Jesam li i ja s ovom osobom drugačiji/a nego što sam prema drugima?

• Bojim li se ostati bez nje?

• Je li prilagođavanje jedno drugome uzajamno ili se samo ja prilagođavam?

• Nabacuje li mi ova osoba krivnju?

• I nešto vrlo važno: jesu li me drugi upozoravali na ovaj odnos, dok sam ja uporno tražio/la opravdanje – ma, ona je takva?

Ako se prepoznajete u nekoliko ovih pitanja, možda je i kod vas vrijeme da preispitate neki odnos.

S partnerom. Prijateljem. Članom obitelji. Roditeljem.

Jer što se duže čeka, to inventura odnosa može lakše dovesti do njegovog potpunog raspada i prekida. Kad se previše smeća nakupi između vas, teže ga je razvrstati i riješiti. Teže ga je izbaciti i ponovno održavati prostor u kojem je vaš odnos živio čistim i poželjnim za daljnje njegovanje.

Moje je prijateljstvo završilo rezom kroz sve ono što više nisam mogla trpjeti. Upravo zato što nisam na vrijeme preispitala ni sebe ni taj odnos. Iskreno. I hrabro.

Nije mi žao tog odnosa.

Doveo me do novih spoznaja o meni samoj, ali i o drugim odnosima. Nakon toga napravila sam još nekoliko inventura.

I sve skupa je postalo oslobađajuće.

Imate li i vi neki odnos na umu koji već dugo traži preispitivanje i inventuru?

Napišite svoja iskustva.

I riješite ono što će prije ili kasnije puknuti ako se ne prijanjate jedno uz drugo na pravi način.

Preduhitrite kolaps.

Budite odlučni u sebi i za sebe. Na kraju je dobar osjećaj.

Ako ide – ide.

Ako ne ide – doviđenja.